Piše: doc. dr. sc. Robert Šeparović, dr. med., specijalist interne medicine, uži specijalist internističke onkologije.
Prema posljednjim podacima (bilten registra za rak za 2016. godinu) u Hrvatskoj na godišnjoj razini oboli preko 23 000 ljudi, a umre oko 14 000. Nešto je više muškaraca, nego žena, a najčešća sijela raka su kao i u svijetu: u muškaraca pluća i prostata, a u žena dojka i debelo crijevo. Zloćudni tumori su na drugom mjestu po uzrokovanju smrti, odmah nakon najučestalijih oboljenja, srčanožilnih bolesti i unatoč trendu smanjenja smrtnosti, ona je i dalje vrlo visoka. Predviđa se da će već za desetak godina svaka druga osoba tijekom života imati mogućnost obolijevanja od zloćudnih bolesti.
S obzirom na to da se danas obilježava Svjetski dan borbe protiv raka, potrebno je naglasiti koliku važnost ima primarna prevencija, odnosno zdrav život, uz izbjegavanje rizičnih čimbenika. Iako se u najvećem postotku (čak preko 75%) ne zna razlog iz kojeg nastane rak, neki rizični čimbenici su identificirani. Poznato je da je nastanak raka posljedica međudjelovanja genetskih i okolišnih čimbenika, kao i da postoje nepromjenjivi čimbenici, na koje ne možemo utjecati, ali i promjenjivi čimbenici rizika, koje možemo mijenjati. Među nepromjenjive čimbenike rizika ubrajamo nasljedne genske mutacije i predispozicije za nastanak zloćudnog tumora, kao što su npr. danas poznate BRCA mutacije, ali i dob, odnosno starost, elementi endokrinog (hormonskog) statusa organizma, poput ranog nastupa menarhe i kasne menopauze u žena, pripadnost rasi i etničkoj skupini. S druge strane, na razvoj raka utječu i čimbenici koje možemo mijenjati, poput tjelesne mase, loših prehrambenih navika, sjedilačkog načina života i tjelesne neaktivnosti, pušenja i alkohola i sl.
Svjetski dan borbe protiv raka - važnost ranog otkrivanja bolesti
Samo rano prepoznat i otkriven zloćudni tumor može biti uspješno liječen i zato su vrlo važni programi sekundarne prevencije, odnosno ranog otkrivanja raka. U Hrvatskoj je na snazi nekoliko preventivnih nacionalnih programa ranog otkrivanja raka poput onih za otkrivanje raka dojke, raka debelog crijeva i raka grlića maternice, na koje odaziv populacije kojoj je namijenjen nažalost nije zadovoljavajući. Unatoč napretku u dijagnostici i terapiji kao i tehnološkom napretku, Hrvatska zaostaje za zemljama razvijenog zapada, u pogledu rezultata dugoročnog preživljenja bolesnika sa zloćudnim tumorima. Značajan iskorak u razvijenom svijetu postignut je mogućnošću ranog otkrivanja raka pluća korištenjem CT-a pluća s minimalnom dozom zračenja (tzv. "low dose CT" – LDCT), a isto je moguće učiniti u Radiochirurgiji Zagreb.
Danas je u Hrvatskoj dostupno standardno lokalno i sustavno liječenje raka, primjenom poštednih i radikalnih operativnih zahvata, tele i brahi radioterapije, primjenom klasične citotoksične kemoterapije i endokrine terapije, ali i biološke sustavne terapije, poput ciljane terapije i imunoterapije. Također, metode hibridne kirurgije (klasična kirurgija u kombinaciji s radiokirurgijom) danas se sve šire pozicioniraju i dobivaju svoje jasne indikacije.
Ono što treba prepoznati jest indikacija, odnosno prilika da se iz svakog pojedinog terapijskog modaliteta u liječenju bolesnika izvuče maksimalna dobrobit, uz minimalan štetni učinak i nuspojave. Stoga u vrlo bliskoj budućnosti možemo očekivati nove terapijske modalitete bazirane na genskoj analizi, imunoterapiji, digitalnoj medicini i farmaciji te bazama podataka kojima će se moći pratiti ishodi liječenja.
Takva medicina zahtijeva partnerski odnos državnog zdravstvenog osiguravatelja sa svim svojim resursima i farmaindustrije, privatnih osiguravatelja i zdravstvenih ustanova te udrugama bolesnika. Važna je kontinuirana zdravstvena edukacija stanovništva i zdravstvenog osoblja o važnosti prevencije, ali i novim mogućnostima liječenja koje treba učiniti dostupnim svim građanima.
Unatoč golemom tehnološkom napretku, snažnoj integraciji umjetne inteligencije, povezivanju rezultata i ishoda liječenja, i nadalje će ostati presudan utjecaj kliničkog iskustva i znanja, pogotovo kroz prizmu aktivne, a ne deklarativne multidisciplinarnosti. Stoga moramo učiniti maksimum u suradnji svih sudionika u procesu dijagnostike i liječenja, omogućiti protok stručnjaka, znanja i informacija te kao društvo prepoznati i pozicionirati centre u kojima će oboljeli imati najveću šansu u borbi protiv zloćudne bolesti.
Značajan porast broja oboljelih od zloćudnih bolesti je neminovan u skoroj budućnosti, a naša je obaveza da zajedničkim, partnerskim odnosom svih sudionika u zdravstvenoj skrbi osiguramo što ranije otkrivanje zloćudne bolesti, a oboljelima što kvalitetniji i duži život.
